Zašto muškarci zaobilaze terapiju (i zašto je to greška)
Svi znamo taj stereotip: muškarac će radije voziti satima u pogrešnom smeru nego stati i pitati za put. Nažalost, taj se mentalitet često preslikava i na mentalno zdravlje. Iako se broj muškaraca na psihoterapiji polako povećava, i dalje postoji značajan jaz koji moramo da premostimo. Zašto je "kauč" mnogima i dalje strašniji od najtežeg treninga u teretani? Razloga je mnogo, ali ovih 7 prepreka najčešće stoje na putu do kvalitetnijeg života. 1. Navika na akciju, a ne na priču Od malih nogu, dečake učimo da su problemi tu da se rešavaju – konkretno i odmah. Terapija, s druge strane, zahteva sedenje i istraživanje emocija. Muškarcima to može delovati uzaludno jer ne vide instant "popravku". Razgovor im zvuči kao gubljenje vremena ako ne vodi direktnom rešenju. 2. Osećaj da je terapija „ženska stvar“ Mnogi terapijski prostori naglašavaju ranjivost i introspekciju, što se tradicionalno povezuje sa ženstvenošću. Ako si navikao da gradiš bliskost kroz zajedničke aktivnosti ili rad (rame uz rame), direktan razgovor "oči u oči" o osećanjima može ti delovati strano, pa čak i odbojno. 3. Rizik od ranjivosti U svetu gde se cene čvrstina i…
